Lucky Anatoly 4 dio

PROLOG

Ovo je jedna od onih mnogih priča koje se rađaju na internetu u svim vrstama četovanja, instant messengera i drugih stvari koje se zovu strane riječi. U našem slučaju, to je bio dobro poznati “ICQ” (aka ICQ). Radni dan. Dvoje kolega (OH i ONA) iz dva ogranka iste organizacije, lociranih u različitim gradovima, pa čak i državama. Upoznali su se 2 mjeseca prije ovog razgovora na nekom velikom događaju njihove organizacije. Viđali smo se 5 dana, o čemu smo sinoć razgovarali samo jednom. Činilo se kao da nema romanse. Gledajući unapred, možemo reći da su tek kasnije, mnogo kasnije, oboje priznali da su bili privučeni jedno drugom kao magnetom. A onda je to bila samo jedna žurka, na kojoj nije skidao pogled s nje, a nakon toga je bila 20-minutna pauza za Intervju_nastavak_1 zajedno na balkonu. Zatim su se svi vratili svojim kućama. Razmijenili smo ICQ brojeve. Drugog ili trećeg dana sajber komunikacije se to rodilo (promijenjena su samo imena gradova; ostatak teksta je dat "kako jest", bez izmjena i izmjena):

ON (postavlja temu):

PREDMET:

Pozadina: kako se nedavno ispostavilo, neću doći u vaš grad, jer tamo neću imati posla. Sranje, gospodine.

Sama tema:

(veoma neskromno s moje strane. čak bih rekao, arogantan i samouvjeren, ali meni ipak zanimljiv). Šta bi se dogodilo da sam došao. februara.

ONA:

23. februar 2002., subota. Tražite da vas dočekamo na aerodromu!

Stižem (kao i uvijek u zadnji čas) kad uđeš u taksi. Nakon vagona izvinjenja, idemo u grad. Ali pošto je vreme u našem gradu nepredvidivo, a srećemo se rano ujutru, vidljivost na glavnom magistralnom putu je nula, jer je celo predgrađe obavijeno gustim šalom sive magle sa prvim nagoveštajima dolaska proleća!

Ispostavilo se da naš vozač nije lokalni, a mi zbunimo pravac na mostu i vozimo, nesvjesni ničega, u drugom smjeru…….

Nakon 15 minuta živahnog razgovora, počinjemo razgledati i pitati našeg vozača o ruti. Sa strahom u glasu, on nas pak pita gdje smo?

Auto staje i ja počinjem da vičem: „Gde nas vodiš?!” Mi smo na obilaznici!” Magla se širi zemljom, ništa se ne vidi na dohvat ruke. I auto više neće da upali……….

Nakon što otpijete votku koju ste ponijeli na sastanak sa prijateljima U ropstvu mog sina_1 popušite cigaretu, počinjete razmišljati kako da stignemo do grada – ipak imate poslovni sastanak…………….

I onda se setim da na autoputu, oko 2 kilometra dalje, postoji odličan kafić pored puta. Ti i vozač počnete da gurate auto, a vi ste mene stavili za volan. Sat i po kasnije, prljavi i umorni, stižemo do cilja. Nas troje, uključujući i vozača, malo pripiti (usput smo popili vašu votku) uđemo u kafić, naručimo ručak i još malo alkohola za „šećerenje“ - magla nas je promrzla do kostiju………

ON:

U međuvremenu, vrijeme se neumoljivo kretalo naprijed. 15:00 Restoran je rekao da je vaš grad još 7 km udaljen. Primećujemo Bol je slatka je naš taksista negde nestao. I to zajedno sa "pokvarenim" autom.

Stojim na autoputu. Hvatam vožnju. Trudim se da ne pokažem da mi je hladno. Trudim se da psujem tihim glasom da ne čuješ. Zašto psujem. Čemu ovi besmisleni pokreti rukama, kao da hvatam vožnju. Ionako nisu ovdje. Štaviše, sa mojim kriminalnim izgledom a la Mount Ararat, niko me neće zaustaviti. Nema potrebe. Potajno, pokušavajući da ne primetiš, gledam te.

ONA:

Dok se vi vozite, ja pokušavam da smislim kulturni program u našem gradu, jer niste rekli za koliko dana ste došli, a iz nekog razloga se bojim da pitam. Štaviše, danas je praznik, pa čak i prema „sovjetskom“ kalendaru.

I ne znam šta više voliš - bučna ili tiha mjesta, ili možda koncert, ili možda planine. Da, ni jedna pristojna ideja pijanom ne pada na pamet.

Vrijeme prolazi, a vi se više ni ne pretvarate da ste uhvatili auto. Odustajući od svega i postupajući po principu: ako ništa ne možete da promenite, prihvatite sve kako jeste, zovem Vaspitanje_1 nazad u kafić, molim da pojačate muziku i donesete flašu vina. Sam ću organizovati kulturni program!

ON:

Iznenađujuće, donijeli su nam jako dobro polusuvo vino. A ostali stanovnici kafića su negdje nestali (na autoputu još uvijek nema prijevoza i nikad ga nije bilo u blizini kafića. Kako su se razišli?).

A kako pametnog konobara imaju. Nisam ni primetio kada je stavio sveće na sto i ugasio svetlo.

Već je 4:30. Ne želim da idem nigde. Mogao bih ovako sjediti do kraja života. („Ne, ne samo da sedim!“ proletelo mi je kroz glavu).

Hmelj se neopaženo prikrao, otkrivajući skrivene misli. Više se ne stidim da kažem sebi koliko mi se sviđa tvoj osmeh. I ovaj izgled. Tajanstveno, a istovremeno nekako otvoreno, čisto. „Kakav sastanak. Koji posao?" – kažem sebi još jednom.

ONA:

Ti, magla, vino - a ja gubim osećaj za realnost. Hoću da ti kažem nešto prijatno - ali misli su mi zbrkane, i prvi put u životu ćutim tako dugo!!. !!!.

ON:

Izveli su me iz stupora uz zvuke Stingovog Shape Of My Heart. "Idiote. U šta buljiš. Pa da. Svakako. Pozovi me na ples. Sad!" – udarilo me je u glavu, kao i uvek, u pravom trenutku.

Prilazim ti, pružam ruku, dlanom nagore, lagano se klanjam. Dok sam ja tražio graciozniji način da izrazim poziv na ples, vi ste, naravno, sve razumjeli bez riječi.

Nalazimo se u centru sale.

ONA:

Nataša Rostova je verovatno isto doživela kada je zaplesala na svom prvom balu. Mahnito kucanje mog sopstvenog srca prekida čak i muziku, dišem kao davljenik - a jedina želja je da TEBE dodirnem!

ON:

Ispostavilo se da je pjesma odavno završila. Nisam ni primetio. Zaustavili smo se u samom centru sale. Oni su se smrzli. Gledam u tvoje oči. Naravno, viđao sam ih i ranije i sviđali su mi se. Ali sada. Oni su. Takvi!. Verovatno ću se udaviti u njima pre nego što shvatim šta su.

I same ruke, ne pitajući me, nježno miluju tvoje lice. Koža je tako mekana i veoma prijatna. Hajde, nasmiješi se. DA DA. Ovo sam čekao. Nikad nisam video tako šarmantan osmeh. Želim da vrištim. Znam o čemu se radi, ali ne znam o čemu.

Uznemirila nas je glasna sirena nečijeg automobila. Ispostavilo se da se to dešava ne samo u filmovima, već iu životu. To je samo neka vrsta sprdnje. Pa, ko je još tamo. Odgovor se nije dugo čekao. Mnogočlana porodica, očigledno u punom sastavu, ušla je u kafić. Pa, u redu je, već smo Lucky Anatoly 4 dio ovdje. U gradu. Samo u grad. Ne oklijevaj ni sekunde.

Iznenađujuće, vožnja je pronađena u roku od 5 minuta. Kad vozač pita kuda da ide, neodređeno kažem: “U grad!” Zbunjen izgled auto-entuzijaste. Kao odgovor, samo ti otvorim vrata i ulazimo u auto.

Ne sjećam se koliko smo se vozili, jer sam te cijelim putem držao za ruku i nijemo te gledao.

EPILOG

Njihov radni dan je završen. Morali su ići kući. On ima popravke, ona ima pripreme za prijem gostiju. ICQ je zatvoren, računari isključeni. Proza života. Ali to je bio samo početak.Zatim je uslijedilo mučno čekanje sastanka, koje je trajalo više od mjesec dana. Rezultat ovog očekivanja bili su ovi redovi koje je On napisao noću. Kao i sve romantične kreacije zaljubljenih daleko od poezije, pomalo su nespretne, ali ipak iskrene. Evo ih:

Kad mjesec izađe uveče

I zvijezde obasipaju kristalni svod,

U mojim poslovima i mislima TI si sam

I kao da se poznaju godinama.

I kao da se svi obrti nisu desili,

Uspjesi, neuspjesi, posao, ljubav.

I kao uvek, beskonačnost vekova

Uz mene, kao Mjesec, bio si samo TI