Drevna priča

Red regruta postrojio se na voštanom podu kasarne u blizini helikoptera. Uniforme su se dijelile. Kopter je bio arogantan Tadžik sa crnim brkovima ispod uske, grbave njuške.

“Sada će izgorjeti. – pomisli Ivan kada je došao red na njega. – Nakon demobilizacije će izdati neke odbačene. Onda hodaj okolo dvije godine kao da si prljav.”

Zanimljivo i kiselo se nasmiješio operateru helikoptera. On se, cereći se, počešao ispod nosa, a zatim po dnu bureta i proizveo uniformu uredno složenu u hrpu - iznenađujuće novu, koja je zadržala rubove fabričkog peglanja. Nesreću je ublažila i činjenica da je uniforma dobro pristajala Ivanu. Sjeo je na stolicu uz krevet i počeo pričvršćivati ​​naramenice.

Uveče istog dana poslana su pisma „Zlatnim češljugarima“. Ivan je dobio cijeli stack. Mama, tata i svi njegovi rođaci su mu iskreno saučestvovali i izrazili nadu da će se vratiti, pošto je ispunio svoju dužnost.

Jedno pismo izazvalo je zaprepašćenje. Bila je to razglednica moje nedavno preminule bake. Okrugla, uredna slova čestitala su mu početak službe u redovima Oružanih snaga KKR.

Smirenog srca Ivan je ponovo pročitao pismo: „. budi pošten, hrabar, slušaj svoje komandante.“ Da, ona je za života imala isti rukopis. “Šta ako je to to?!” – Ivanu je zalupilo srce. – Pismo sa onog sveta. Ne.” - Vanja nije vjerovala u zagrobne priče. Ali ko je onda okrenuo ruku da ga tako prevari. Goshov bivši prijatelj. “Kompanija, formirajte se. Postanite ono što ste rekli!” – vrisnuo je srceparajuće stariji narednik, hodajući niz prolaz. Ivan se ugurao u drugi rang. Djedovi su ga ćutke prihvatili. Ostatak pridošlica razdraženo je ubačen u prvu. Ivan se već navikao na pomisao da će ga njegove svijetlosmeđe lokne i šarmantna aura osuditi da bude miljenik društva. I dok su se čitala imena, uspio se smjestiti u drugi red i počeo da okreće glavu s jedne na drugu stranu.

Iza čete, u mračnom prostoru krevetnog kupea, četiri demobilizatora su se spremala za slanje kući. Trojica su šivala nove kapute, a četvrti se, sa podignutom iglom, ukočio preko naramenice i ili zaspao ili pokušao da zaboravi ili zapamti nešto. Svi su bili neobično mršavi i obučeni kao Lenon - u masnim, izblijedjelim tunikama. Onaj najbliži promrzlom čovjeku ga je gurao u stranu, nagovarajući ga da nastavi šiti, ali je on postajao sve mlohaviji i pogrbljeniji, sve dok mu šinjel nije ispao iz slabih ruku. Vojnik je pao na krevet i, sklupčavši se, suzdržano zastenjao u jastuk. Njegov prijatelj se, posramljeno pogledavši na društvo, predano nagnuo prema njemu i nešto mu šapnuo na uvo, očigledno ga smirujući. Jecaji su se pojačali. Cijelo tijelo je drhtalo i tuklo. Doživio je ekstremne drhtaje, skočio je, pao, ispod jastuka se pojavilo cviljenje, a jecaji su utihnuli. Vanya se zbunjeno okrenuo: je li ovo demobilizacija?

Na kraju hodnika, naslonjen na dežurni sto, stajao je starac, umotan u dugi, zadimljeni ogrtač s pukovničkim naramenicama. U naborima njegovog suvog lica stajale su lukave (ponekad hinjeno pospane, ponekad namerno jurile nad vojnicima) oči. Kad je narednik završio provjeru i prišao mu dlanom sljepoočnici, starac je skinuo kapu i pogladio mu tanku sijedu kosu:

- Sve?

- Tako je, druže pukovniče.

- Poslati.

„Kompanija. - Ja sam rob je narednik. - Nale-e-e-vo. Hajdemo u marš. Formirajte kolonu od četiri u kasarni.”

Istrčali su iz kasarne. Posvuda unaokolo, dokle ste mogli vidjeti, protezala se stepa. Iznad nje je visilo nisko, olovno nebo. Nedaleko, tužno su zjapile tri sive nezgodne zgrade sa crnim prozorima: trpezarija, ugostiteljski objekat i sedište. Vjetar je kotrljao travu po paradnom terenu.

Zbijena u koloni od četiri, četa je u korak krenula do trpezarije. Ostavivši prevrtanje da duva, vetar je dunuo na stub.

Ivana je prožela hladnoća i osjećaj da je odsječen od kuće, od svega njegovanog i uhranjenog; i čežnja za izgubljenom udobnošću je preplavila; i propast je došla: samo tako, dvije godine, dan za danom, marširali bi po kiši i snijegu u kantinu, pa u radionicu, pa u kasarnu. A kad bi snježni prah dosadno poletio u lice, ta su osećanja postala toliko velika da je Vanja poželeo da umre, samo da ne vidi Šef je zarobljen momke vojnika od livenog gvožđa, da ne čuje divlje povike narednika, da se ne sagne od naleta hladnog vetra, da ne trgne od udarci djeda za njim. Samo lezi na paradnu i ne ustaj, neka idu dalje u kantinu jedu neku usranu vojničku kašu, djelić šesnaest.

Ali u trpezariji nije bilo mirisa kaše. Na dugim stolovima bile su zdjele s komadima kuhanog mesa na pari. U blizini svake se nalazi biskvit i štapić salame. Bez viljuški, bez kašika.

Gutajući osjećaj propasti, Ivan je napao hranu. Jeo je žurno i pohlepno, izvlačeći rukama komade iz posude. Progutao je, opečući se, gotovo bez žvakanja, ali kada je zagrmila narednička komanda: „Prestani da jedeš. Izađite, u izradi je!” Još nisam imao vremena - ostala je salama. Kradomice ga zabijajući u njedra, Ivan je kao patka odjurio prema izlazu. U sumrak se četa postrojila i odlutala na noćno dežurstvo u radnji za preradu mesa.

Iz sumraka se pojavio pred njima kao bijeli pravougaoni blok. Na okruglom abažuru koji je osvjetljavao trem, braon je ispisan natpis „FOOD BLOCK“.

Sišli su niz usko, izlizano stepenište i našli se u ogromnom bunkeru, toliko ogromnom da su vrata na krajnjem zidu koji su graničili sa radionicom izgledala kao četvrtaste tačke. Bilo ih je dvoje. Regruti su se postrojili s desne strane, ispruživši se duž zida u krivu kolonu. Oldtajmeri su nestali iza vrata.

Neko vrijeme se ništa nije događalo, a onda su se vrata otvorila. U njega je brzo ušao vojnik. Iza zida čula se tutnjava i zveket nekih mašina.

Vanja je iznervirano pljunula: „Oh, prokletstvo. Slučajno je završio skoro na samom kraju reda. Svi topli i prestižni poslovi bit će pokupljeni prije njega.” Ivan je pogledom zavidno grizao udaljene ošišane glave: "Pa, nema veze, zapamtiće ih!"

U jedan sat linija se polako kretala duž privatne linije.

Ivan se umorio od brojanja električnih lampi ispod luka i naslonio se ramenom na viseću drvenu kutiju u Olechka_4 dio su na pozadini od tamnocrvenog somota stajali pehari za nagrade. Nakon brige i žvakanja, pospano mu se. Ali gaženje po stepenicama probudilo me iz sna. U bunker je utrčala četa regruta. Predvođeni narednikom, postrojili su se na lijevim vratima.

„Djevojke. … U vojsci. …” – Vanja je bila potpuno zapanjena.

Pukovnik je ušao iza mladića. Isti onaj starac iz kasarne. Raširivši skute svog sivog šinjela, pompezno je rekao: „Drugovi vojnici. Došlo je vrijeme da služite svojoj Otadžbini. Dali su joj svoje duše i svoja tijela do posljednje ćelije krvi. Svi znaju u kakvoj je situaciji naše društvo, a oni koji ne znaju moraju znati. Situacija je ozbiljna, veoma ozbiljna. Stojimo na posljednjoj liniji. I nadam se da će me mnogi, ako ne i svi, razumjeti. Razni protivnici dižu uznemirene glave. Kroz svoje šestice u ljudima budi instinkte cjenkanja i Bič za djevicu. A bljuvotina kapitalizma prijeti da ponegdje opere partijsku branu našeg društva. Proroci niču tu i tamo kao pečurke. Oni predviđaju kraj svega što su stvorili naši preci. U takvoj situaciji otadžbina zapovijeda - mora. A ko, ako ne mi, treba da ga kuje – ima?

Vojska mora postaviti barijeru prorocima i porocima.Da - Vojska je dobro podmazan mehanizam u kojem je važan vijak svakog vojnika, šraf svakog kaplara, zupčanik svakog generala. Ali ovom mehanizmu su potrebni proteini da bi sve funkcioniralo. Što vojnik jede, tako ide. Vojska ne treba da posti. Ono što vojnik jede ključ je zdrave biocenoze naše domovine, uporišta njene odbrambene sposobnosti. Ali vojnik je jeo, jede i nastaviće da jede. Drugovi regruti. Imate čast da služite u strateškom bataljonu. Jer ishrana je strategija i cilj naše vojske. Ponekad se čini da je usluživanje u javnom ugostiteljstvu toliki posao. Ali i ovdje ima mjesta za herojstvo. Samo se treba uklopiti, shvatiti da niste papkari, da ste srca otadžbine, raspaljena patriotizmom. ."

Pukovnik je nastavio sa svojim glupostima, postajući Drevna priča više ljut. Ivan je refleksno ugasio sluh i, nemajući ništa drugo, počeo je da gleda u pehare - livene statuete vojnika i medicinskog radnika, dižući ruke da baci jednu zajedničku granatu. Na bronzanim pločicama s imenima pisalo je: redov Monrjuhin N.A. za najboljeg konobara, redov Sutulin O.L. za najboljeg tegljača, narednik Drobinsky V.V. za najbolju mašinu za mljevenje mesa, kaplar Gnedysh Z.G. za pokazani hedonizam, redov Baklashin O.Ya.

Ivan se nasmiješio, vjerovatno zbog namjernih grešaka gravera.

Stigao je do mjesta gdje je linija krivudala pod tupim uglom. Odavde, kada su se otvorila vrata da uđu još jednog vojnika, videlo se popločano predvorje – najverovatnije, svlačionica ispred ulaza u radionicu. I tačno. Ubrzo je Ivan iznad gomile uniformi u uglu, zapaljen na dasci, razabrao natpis „Ostavite se svi koji ovde uđu“.